•

U cijelosti prenosimo članak koji je objavljen 11.12.2017. godine na portalu http://www.nainzulinu.com autor: Davor Skeleđija

Većina nas vjerojatno zna da su najčešće komplikacije dijabetesa: sljepoća, dijaliza i amputacije. Nažalost, to nisu samo prazne fraze koje vičemo HZZO-u kada im pokušavamo objasniti da je bolje investirati u prevenciju (edukacija, inzulini, trakice, CGMS…), nego u liječenje preskupih komplikacija. Komplikacije se ne događaju „nekome drugome“, komplikacije se događaju nama – osobama s dijabetesom. Tužna je činjenica da se ne možete „osigurati“ protiv komplikacija, možete si jedino smanjiti šanse da ih dobijete. Kako? Tako da vam razine glukoze budu što sličnije zdravim ljudima.

Branimiru Gregoranu iz Darde bilo je 14 godina kad je doznao da je obolio od dijabetesa tipa 1. Tinejdžer pun energije te 1979. godine na prilično je grub način spoznao težu stranu života, a šok je bio tim veći što Branimir dotad nije imao ozbiljnijih zdravstvenih problema. Ostale općenite i vrlo zanimljive informacije o Branimiru potražite u odličnom članku Jutarnjeg lista koji je napisao novinar Nikola Patković kojem neizmjerno HVALA. Kompletni članak je dostupan ovdje

A mi ćemo se pozabaviti Branimirom iz sasvim drugog ugla. Branimir je jedan od posljednjih toplih dana ove godine iskoristio za put autobusom do Zagreba, put koji mu je možda mrvicu promijenio život nabolje. Odlučio je riskirati i provjeriti što je s tom modernom tehnologijom kontinuiranog mjerenja glukoze, ima li tu kruha za njega i ostale slabovidne i slijepe osobe s dijabetesom?

Ostalo je povijest 🙂
Branimir ima jeftini Samsung mobitel sa NFC-om. Naglašavam ovo „jeftini“ zato da bude jasnije da bezbolno kontinuirano mjerenje nije više rezervirano samo za skupe mobitele ili posebne čitače. Dakle, ono što svakodnevno koristite, može imati dodatnu vrijednu i poželjnu funkciju, samo uz uvjet da ima integriran NFC čip. Svaka slijepa ili slabovidna osoba na svom mobitelu vrlo vjerojatno već ima instaliranu programsku podršku za glasovno čitanje onoga što im je na ekranu, npr. „Win Talker Voice“ koji Branimir jako voli, a čije detalje potražite ovdje. To koriste za SMS, traženje broja u adresaru, surfanje internetom i koješta drugo. Razveselit će vas informacija koju smo osobno provjerili – ta glasovna podrška na Samsungu uredno radi sa službenom Abbott-ovom aplikacijom LibreLink! Ali ni to nije sve! Za ljubitelje alternative važna je informacija da alternativne aplikacije Glimp i xDrip+ imaju vlastite module za glasovno očitanje. Da stvar bude bolja, moguće ih je čak podesiti da govore hrvatski jezik! Ali ni to nije sve, ako i vi imate omiljenu slijepu osobu u svom životu, možete i na svom mobitelu uz pomoć npr. xDrip+ aplikacije – pratiti njegove šećere 🙂  Možete doznati čak i njegovu lokaciju, tako da ga možete potražiti ako sjedne na krivi autobus ili se dugo ne javlja na mobitel.

Mnogi će reći da moderna tehnologija otuđuje i zaglupljuje ljude, uništava radna mjesta i još puno toga. Ipak, očigledno je da ona donosi i puno toga dobroga, posebno najranjivijim skupinama našeg društva. No, ako provedete samo malo vremena u društvu smirenog, pozitivnog i samostalnog Branimira, nećete ga olako smjestiti u tu kategoriju.

Kako Branimir mjeri glukozu, i to sa dvije različite mobitel aplikacije koje i “govore”, pogledajte u priloženom videu:

https://youtu.be/qihUr9d7aF8

HZZO
HZZO će u jednom trenutku popustiti (pametniji popušta 🙂 ) i osigurati senzore onima kojima su najpotrebniji – osobama na intenziviranoj terapiji inzulinom. Uz malo sreće i puno angažmana brojnih ljudi dobre volje – to će se dogoditi u prvoj polovici 2018. godine.

Istovremeno, Branimir živi jako skromno od jednako skromnih primanja; svjestan je on vrlo dobro da mu je ovaj senzor kratak izlet u budućnost u trajanju od dva tjedna i da svemu dođe kraj. Ipak, ukoliko ga netko želi iznenaditi, uljepšati mu predstojeće blagdane, javite mu se preko njegovog Facebook profila ili nama, poklonite mu Libre senzor ili dva, sve o tome imate na portalu www.mojLibre.com. Jednog dana će netko nešto tako lijepo učiniti i vama, uljepšati vam dan, mjesec ili godinu – Pay it forward. Hoćete li tada imati svoj vid – samo Bog zna..

Sretno nam bilo.

•

OBILJEŽAVANJE SVJETSKOG DANA ŠEĆERNE
BOLESTI
U organizaciji Društva za zaštitu od dijabetesa Osijek ,
obilježavanje 14. studenog Svjetskog dana šećerne bolesti održat će
se:
U SUBOTU, 11. STUDENOG 2017. g. S POČETKOM U 10:00 SATI
U T.C. PORTANOVA Osijek, Svilajska 31a
Prigodom obilježavanja Svjetskog dana osoba oboljelih od šećernih bolesti
obavit će se vađenje i mjerenje šećera, mjerenje krvnog tlaka te davanje
savjeta stručnog medicinskog osoblja svim građanima nazočnim u T.C.
Portanova i koji se odazovu ovoj akciji.
Suorganizatori ove akcije obilježavanja Svjetskog dana osoba oboljelih od
šećernih bolesti su: KBC Osijek – Zavod za endokrinologiju i bolesti
metabolizma, Medicinski fakultet „CROMSIC“ Osijek, Medicinska škola
Osijek i Klub Lions „GEA“ Osijek.

U PONEDJELJAK, 13. STUDENOG 2017. g. S POČETKOM U
18:00 SATI U PROSTORIJAMA GČ GORNJI GRAD OSIJEK, Trg
Lava Mirskog 1
stručno predavanjem dr.sc. Silvije Canecki-Varžić, dr.med, dijabetologinje
Zavoda za endokrinologiju i bolesti metabolizma KBC-a Osijek na temu
“Dijabetes danas”

U UTORAK 14. STUDENOG 2017. g S POČETKOM U 17:30 SATI
održava se Svjetski dan dijabetesa koji će u gradu Osijeku biti obilježen
osvjetljavanjem pješačkog mosta na rijeci Dravi plavom bojom kao zaštitnim
znakom ove bolesti. Akciju nazvanu „Plavi most za dijabetes“ organizira klub
mladih osoba oboljelih od dijabetesa Dianet ispred Društva za zaštitu od
dijabetesa Osijek. Uz osvjetljavanje pješačkog mosta planirana je i šetnja
članova Društva uz njihove obitelji, prijatelje i sugrađane između dva mosta.
Događaj ćemo ovjekovječiti milenijskom fotografijom svih sudionika na
plavom mostu. Nadamo se da ćete sudjelovanjem u ovoj akciji pridonijeti
podizanju svijesti o dijabetesu građanima grada Osijeka, ali i šire.

Pozivamo sve građane da se odazovu ovom pozivu, provjere svoje
zdravlje i zajedno s nama obilježe Svjetski dan šećerne bolesti.

•

U cijelosti prenosimo članak o našem dugogodišnjem članu Branimiru Gregoranu koji je objavljen u Jutarnjem listu 06.11.2017. Autor: Nikola Patković

Branimiru Gregoranu iz Darde bilo je 14 godina kad je doznao da je obolio od dijabetesa tipa 1. Tinejdžer pun energije te 1979. godine na prilično je grub način spoznao težu stranu života, a šok je bio još veći jer Branimir dotad nije imao ozbiljnijih zdravstvenih problema.

- Odjednom sam počeo gubiti na tjelesnoj težini, organizam mi je tražio veliku količinu vode i već s prvim simptomima bolesti završio sam na inzulinu. Kad se danas sjetim tog vremena, mogu reći da su tu činjenicu puno teže podnijeli moji roditelji, majka Dragica i, danas pokojni, otac Kazimir - kazao je 52-godišnji Branimir kojem će bolest od koje je obolio 22 godine poslije donijeti i teške dodatne probleme.

Naime, 2001. godine počeo mu je slabjeti vid zbog čega je 2008. godine postao slijepa osoba. Tako živi već devet godina, iako po tome što ovaj čovjek radi i kako se nosi s hendikepom, nikad to ne biste mogli zaključiti. U obiteljskoj kući u kojoj živi s majkom dočekao nas je muffinima koje je sam ispekao samo zbog nas.

Keksi i kolači

- To je moja velika ljubav. Obožavam peći kolače, i to još od tinejdžerske dobi. Počeo sam zapravo u vrijeme kad sam obolio od dijabetesa, što je možda paradoksalno, ali u tome sam našao veliko zadovoljstvo. Naravno, nisam jeo svoje kolače, kao što ih ni danas ne jedem, iako bih mogao pojesti pola tepsije, ali zato drugi u njima uživaju, a mene to najviše usrećuje - kaže nam nevjerojatno pozitivan Branimir, čije riječi potvrđuje i njegova majka.

- Još kao dječak pomagao mi je u svim kućanskim poslovima. Njemu kao petnaestogodišnjaku nikad nije bio problem oprati prozore, a onda je jednoga dana rekao da bi htio peći kolače - prisjetila se Branimirova majka.

- Počeo sam s kokosovim keksima koji se rade na mašinu, a mamine prijateljice i rodbina, kad bi nam dolazili, uvijek su se čudili kako su svi jednake veličine. No, pravi specijalitet su mi bile kremšnite. Ta ljubav ostala je sve do danas, s tim što mi sada, s obzirom da ne vidim, mama, koja mi je i inače u svemu velika podrška, mora malo i pomoći - kazao je Branimir.

Unatoč bolesti, s odličnim je uspjehom završio Ekonomsku školu, a 1984. godine u Zagrebu je kao maturant na natjecanju profesionalnih daktilografa osvojio titulu majstora daktilografa. Tako se rodila i njegova velika ljubav prema videotehnologiji, pa su mu roditelji kupili kameru, a već nakon dvije godine zanimanja počeo je snimati svatove.

- Obožavao sam snimati i nikad to nisam shvaćao kao posao, nego kao hobi. U progonstvu u Čakovcu u kojem smo živjeli od 1991. do 1998. godine, radio sam za profesionalnog snimatelja, pa sam snimao čak i Varteksove utakmice, a nakon povratka u Dardu otvorio sam studio - ispričao nam je Branimir. Sve je to morao naprasno prekinuti kad je počeo gubiti vid. Čak su ga dvanaest puta operirali na oba oka, no spasa nije bilo iako su liječnici, kako kaže, učinili sve što su mogli. Međutim, Branimirov pozitivan duh nije se predao. Prihvatio je novonastalu situaciju i tražio način kako da i dalje bude što je moguće više samostalan. Na posao službenika u lokalnoj poljoprivrednoj zadruzi mogao je, naravno, zaboraviti, kao i na svoj veliki hobi, videosnimanja i montaže. Ali, nije se htio svega odreći.

Samostalnost

- Želio sam i dalje peći kolače, prati posuđe, usisavati kuću... Želio sam biti vani, izaći na ulicu, prošetati, otići u trgovinu. Nikako se nisam želio zatvoriti unutar četiri zida i zdvajati nad svojom nesretnom sudbinom - kazao je Branimir.

Vrlo brzo prijavio se za obuku iz orijentacije i mobiliteta te korištenja tehnike dugog bijelog štapa u Zagrebu. Nije mu to bilo nimalo lagano, ali znao je da je to jedini način da bude maksimalno moguće samostalan.

Hipoglikemija

- Radim sve što mogu, a ono što sam prije mogao raditi, a sada ne mogu, prekrižio sam i time se ne zamaram. Volio sam, recimo, kositi travu, travnjak nam je bio uredan kao nogometno igralište, uvijek ošišan na pet centimetara. To više ne mogu. Ali zato ima što mogu: usisavam, perem posuđe, čitam govorne knjige... Prošla godina mi je u tome rekordna. Pročitao sam 72 knjige, znači šest mjesečno, a najviše volim čitati putopise, biografije, romane, politiku... Trenutačno čitam biografiju Dražena Petrovića - pohvalio nam se Branimir koji je aktivan i na društvenim mrežama, pa na svom Facebook profilu stavlja različite objave. Nedavno je tako stavio upute kako pomoći osobi u dijabetičkoj komi.

Ni sam nije pošteđen hipoglikemija.

- Moja posljednja teška hipoglikemija dogodila se prije godinu i pol dana, a kao posljedicu je imala frakturu osmog torakalnog kralješka koju sam zadobio pri padu. Izgubio sam, naime, osjet hipoglikemije i često moram mjeriti razinu šećera u krvi, prije svakog obroka i prije spavanja, ali i noću oko 4 sata, jer su mi se gotovo svi napadi dosad dogodili u to vrijeme. Moram izmjeriti razinu glukoze i prije odlaska u šetnju, jer pri hodanju trošim jako puno energije. Ono što zdrava osoba potroši na jedanaest kilometara, slijepa osoba potroši već nakon jednog kilometra.

Prošle godine išao sam mami u posjet u osječku bolnicu, gdje je operirala srce, i pao u dijabetičku komu. U svakom slučaju, hipoglikemija mi je velik problem, kao i mnogim osobama koje su u istoj ili sličnoj situaciji kao ja. HZZO nam, naime, pokriva četiri trakice za mjerenje glukoze na dan, a meni treba više trakica da bih dobro kontrolirao bolest, pa ih moram dodatno sam kupovati. A pitanje kontrole hipoglikemije i pravodobnog mjerenja moglo bi se riješiti kad bi nam se nabavio uređaj za kontinuirano 24-satno mjerenje razine glukoze u krvi - zaključio je Branimir.

"Nije mi bilo lako prvi put izaći na ulicu s bijelim štapom

Nakon što je izgubio vid, Branimir Gregoran nije se prepuštao očajavanju. Prošao je obuku iz orijentacije i mobiliteta te korištenja bijelog štapa. Poslije obučavanja u Zagrebu, obučavao se i u Osijeku te u Dardi u kojoj živi, na trasama kojima se najčešće kreće. Zahvaljujući tome u kretanju tim rutama danas mu ne treba nikakva pomoć. A samostalnost mu je neprocjenjivo važna.

- Ako je netko pomislio da je meni bilo jednostavno prvi put izaći iz kuće na ulicu s bijelim štapom, vara se. Više od pola sata sjedio sam u hodniku i skupljao hrabrost da ustanem i krenem. To su neki prijelomni trenuci, životno važni, koje sam ja uspješno prebrodio i danas sam zbog toga sretan čovjek. Jer život ide dalje - zaključio je hrabri Branimir Gregoran uz poruku svim ljudima koji vide da bez ikakvog straha i nelagode slobodno priđu slijepoj osobi ako primijete da joj možda treba pomoć i upitaju je mogu li pomoći.

- Nama to puno znači i nitko se ne treba bojati pristupiti nam, staviti nam ruku na rame i upitati može li nekako pomoći. Zahvalan sam svakom čovjeku koji mi je na bilo koji način pomogao - poručuje Branimir. Naš sugovornik na svim poljima pokazuje snažnu volju i visoku razinu samokontrole.

- Tako sam naučio od tinejdžerske dobi. Radio sam u svatovima, a nikad nisam jeo kolače. No, osim inzulina i pravilne prehrane, moram se brinuti i o tijelu pa redovito radim lagane vježbe opuštanje i istezanja, vozim sobni bicikl, idem šetati... Nije to jednostavno, ali čovjek uz jaku volju sve može. Poručio bih svima koji su u sličnoj situaciji da ne smiju klonuti duhom, jer time će učiniti loše i sebi i ljudima koji s njima žive."

•

Klub dijabetičara Antunovac - Ivanovac ugostio je 23.09.2017. godine članove i simpatizere Društva za zaštitu od dijabetesa Osijek na druženju na izletištu UTVRDA "KOLOĐVAR". Dio atmosfere pogledajte u galeriji fotografija, za koje se zahvaljujemo našem članu Slavenu Marodtu!

•

Trenutni predsjednik Zoltan Varga osnovao je klub 2012. zbog nepostojanja kvalitetnog druženja mladih osoba s dijabetesom u Osijeku, a potaknut druženjima na Plitvičkim jezerima u organizaciji HSDU-a te na internacionalnom kampu mladih u organizaciji IDF-a. Istovremeno pokreće grupe potpore na društvenim mrežama (Mlade osobe s dijabetesom Osijek i Mlade osobe s dijabetesom u RH) s kolegama iz cijele Hrvatske gdje se povezuju, zajedno uče i međusobno dijele vlastite muke i pobjede vezane uz dijabetes. U cilju stvaranja kluba traženje članova opisuje kao "lov na vještice". Od ispitivanja prijatelja, poznanika i slučajnih prolaznika do otkrivanja ljudi koji boluju preko društvenih mreža polako se okupljala grupica mladih nazvana DiaNet. Današnji članovi kluba dolaze iz Osijeka i okolice, ali tu su i srednjoškolci i studenti kojima je Osijek drugi dom. Bez obzira na različite obaveze uspijevamo organizirat različita okupljanja, proslave, putovanja, akcije mjerenja šećera sugrađanima, odlaske na kongrese u velikom broju svake dvije godine kao i na edukativne radionice te obilježavanja dana dijabetesa svake godine u sklopu Udruge.

Roštiljada članova, 2016.

Okupljanje na Adventu u Tvrđi, 2016.

DiaNet na edukativnoj radionici u Zagrebu 2016. godine

Posjet kolege iz Poreča ekipi u Osijeku 2014.

Budući članovi DiaNeta na IDF kampu u Španjolskoj 2012.

Prvo organizirano mjerenje, Pannonian challange 2012.

Mjerenje šećera sugrađanima u TC Portanova, 2014.

Prva okupljanja u kafićima, 2012.

Početci osnivanja kluba, 2012.

Ideja osnivanja kluba rađa se na edukativnoj radionici HSDU-a na Plitvičkim jezerima 2012.

Predstavljanje kluba na kongresu 2015.

Klub DiaNet na kongresu osoba oboljelih od dijabetesa 2017. godine

Obilježavanje Dana dijabetesa 14.11.2015.-2017.